Uvod
Tijekom proteklih godina uočeno je postojanje i kontinuirano povećanje grla pa- smine svinja mangulica koja se povijesno uzgajala na cijelom području Republike Hrvatske, posebice u istočnom kontinentalnom dijelu (Slavonija), i to sva tri tipa: bijeli, crveni i lasasti. Obzirom da povijesni zapisi i znanstvena istraživanja ukazuju na veliki tradicijski i genetski značaj pasmine mangulica za hrvatsko svinjogojstvo, stoga je od velikog značaja uz naše izvorne pasmine crna slavonska i turopoljska svinja, očuvati i preostali dio populacije mangulice kao jedinstvenog genoma. Povijesni podaci ukazuju da se uzgoj mangulice na hrvatskom tlu razvijao više od jednog i pol stoljeća, te da je ista pasmina osim uloge izvora hrane imala veliki značaj kao temelj stvaranja hrvatske izvorne pasmine crna slavonska svinja.
Hrvatska poljoprivredna agencija u suradnji s uzgajivačima mangulice utemeljila je registar pasmine u 2016. godini koji trenutno broji 113 rasplodnih grla (11 nerasta i 102 krmače) u kojem su zastupljena sva tri tipa. Osnovano je krovno uzgojno udruženje u cilju kvalitetnijeg uzgojno selekcijskog rada i očuvanja pasmine.
Povijesni podaci o uzgoju pasmine mangulica ukazuju na njezin veliki značaj u hrvatskom svinjogojstvu te je neupitno ulaganje stručnog rada u očuvanje preostalog dijela populacije i svrstavanje pasmine u popis Izvornih i zaštićenih pasmina domaćih životinja Republike Hrvatske, ne kao izvorne nego kao zaštićene pasmine svinja.
Povijest pasmine
Mangulica je tipična masna pasmina svinja nastala u Karpatskom „bazenu“ tijekom 19. stoljeća (Szabo i sur., 2009). U prošlosti je bila najraširenija pasmina masnih svinja, a često su je zvali “mangalica”, “mongolica” i slično, no ispravan naziv je mangulica (Ilančić, 1964). Mangulica je nastala na bazi pasmine svinja “šumadinka” koju su Ma- đari tijekom 19. stoljeća uveliko uvozili iz Srbije. Sistematski je pasmina mangulica stvorena na imanju Kis-Jenö u Mađarskoj. Na imanje Kis-Jenö koje je bilo u vlasništvu nadvojvode Josipa, prva grla šumadinke dolaze 1830. godine kao poklon kneza Miloša Obrenovića iz Šumadije. Na imanju Kis-Jenö su šumadinke uzgajane u poboljšanim uvjetima hranidbe i držanja u čistoj krvi, a selekcija je postavljena u smjeru bijelo – sive boje dlake, dobre tovnosti i dobrog iskorištavanja krme, te je tako stvoren temelj nove pasmine nazvane mangulica. Zbog dobrih svojstava mangulica je bila jako tražena te je u zemaljskom uzgoju dijelom križana s domaćim mađarskim pasminama (bakonjskom, salontajskom i dr.), no, ipak je ostala dominantna kovrčavost dlake i dobra tovnost. Iz Mađarske se mangulica raširila po svim okolnim područjima u kojima je bila razvijena proizvodnja kukuruza, tj. u području Podunavlja, tako da se uzgajala u Mađarskoj, svim republikama bivše Jugoslavije, Bugarskoj i Rumunjskoj. Utovljene mangulice bile su prije II. Svjetskog rata vrlo tražene u Beču, Pragu i drugim okolnim državama. Nakon II. Svjetskog rata tržište za sve pasmine masnih svinja pa tako i mangulice, značajno je smanjeno te je i broj grla mangulice značajno smanjen, a zadržavaju se u manjem broju samo u uzgoju kod privatnih uzgajivača.
Opis pasmine
Mangulica je srednje velika svinja, razmjerno kratka i široka, što osobito dolazi do izražaja kod veće kondicije grla te u tovu, te je vrlo otporna na bolesti i ima veliku sposobnost adaptacije na skromne uvjete držanja i hranidbe (Ilančić, 1964). Glava je srednje duga, a profilna linija nosnog dijela lubanje malo konkavna. Uši su različite, najčešće poluklopave, a ima i grla s dugim i klopavim ušima. Vrat srednje dug i mišićav, leđa su u srednje duga i blago zaobljene linije, sapi spuštene ali ne prestrme. Visina do grebena u prosjeku 70 cm u krmača, a u nerasta 80 cm. Grudi su oble i duboke. Noge pravilne, ali s ponešto nježnijim kosturom, obujma cjevanice oko 16 cm u potpuno razvijenih grla što ukazuje na dobru tovnost, no, iako je kostur finiji kosti su jako teške. Gubica, sise, tjelesni otvori i papci su tamnije pigmentirani. Težina krmača od 120 – 180 kg, a nerasta 180 – 200 kg. No, razlike u težini postoje ovisno i od tipa, s time da su bijeli i crveni tip nešto većeg okvira i težine, dok je lasasti tip najmanji i odrasle krmače su teške 100 – 150 kg.
Prema boji razlikuju se tri tipa: bijeli, crveni i lasasti tip mangulice (Szabó i sur., 2009):
- Bijela mangulica ima boje čekinje u rasponu od sive do žute pa čak i do žuto crvene boje, sa žućkastim i crvenkastim promjenama koje se povezuju s uvjetima držanja i vrstom tla (foto 1).
- Crvena mangulica ima čekinje tamnije ili svjetlije crvenkasto – smeđe boje (foto 2). Crveni tip je najmlađi, a nastao je križanjem bijele mangulice sa „szalontai“ i „ujszalontai“ mađarskim svinjama (Ujszalonta je naselje u mađarskoj županiji Békés).
- Lasasta mangulica ima čekinje crne boje, dok je donji dio tijela crn ili srebreno siv, a ta svjetlija linija proteže se od usta do između do korijena repa, dok je rep bijeli s crnim vrhom (foto 3). Ovaj tip je nastao križanjem mangulice i “srijemske” svinje u okolici mjesta Buđanovci (Banat - Vojvodina).
Na donjem dijelu uha imaju svjetliju oznaku promjera 3 – 5 cm koja ukazuje na postupni prijelaz pigmentirane kože, a ova oznaka naziva se “Welmanovom točkom” koja je specifična za pasminu mangulica. Bez obzira na tip, čekinje su tvrde i kovrčave, zimi čvrste kao strugotine, a ljeti kraće i više glatke. Čekinje nalik na strugotine i prstenasto kovrčave čekinje te grube ravne čekinje na hrbtu i duž leđa su također specifičnost pasmine, iako su nepoželjne, kao ni previše fina vunasta čekinja. Pojava crnih čekinja i dlaka na ušima u bijele mangulice trag su stranih pasmina koje su sudjelovale u izgradnji pasmine. Oči su smeđe, a obrve i trepavice crne kod svih tipova.
Mangulica je kasno zrela pasmina, ima sporiji rast i ulazi u rasplod tek s 12 mjeseci starosti, ali se često pripušta i ranije što uzrokuje zaostajanje u razvoju. Krmače imaju u prosjeku 10 sisa, 5 sa svake strane vimena. Krmače prase u prosjeku 5 – 6 prasadi u leglu, dok je plodnost lasaste mangulice nešto slabija (3-6 prasadi). Prasad nakon rođenja je teška oko 1,4 kg i ima uzdužne pruge tamnije i svjetlije dlake po tijelu (livreje) (foto 4).
Povijest hrvatskog uzgoja
Na početku 20. stoljeća mangulica je bila najznačajnija pasmina svinja na prostoru Slavonije, Vojvodine, sjeverne Srbije i Bosanske Posavine (Izvješće o radu zemaljske gospodarstvene uprave Kraljevine Hrvatske i Slavonije 1896. – 1906., 1907; dalje u tekstu i: Izvješće 1896. – 1906.). Prije toga vremena mjesto najznačajnije pasmine svinja zauzimala je pasmina “šiška” koju je mangulica zbog boljih proizvodnih svojstava potpuno istisnula. Na prostoru Slavonije mangulica se počela najprije uzgajati na prostoru od Virovitice do Koprivnice (utjecaj Mađarske), a vrlo brzo uzgoj se proširio na sve krajeve u kojima je bilo velikih površina pod hrastovim i bukovim šumama te prostranih pašnjaka, obzirom da se svojim karakteristikama skromnosti i otpornosti mangulica u istim uvjetima držanja mogla vrlo dobro uzgajati. Upravo radi skromnosti i otpornosti mangulica se mogla uzgajati u svim krajevima te se uzgoj brzo širio i u plemenitaška i u mala seljačka imanja.
Najkvalitetniji uzgoji mangulice prema Izvješću 1896. – 1906. bili su uzgoji grofa Majlatha u Donjem Miholjcu, grofa Jankovića u Cabuni, grofa Pejacsevicha u Našicama, vlastelina Leopolda pl. Pfeiffera u Orlovnjaku (foto 5), Vase Maučevića u Osijeku te grofa Eltza u Vukovaru. U cilju genetskog unaprjeđenja navedenih uzgoja dopremana su izravno rasplodna grla iz poznatih po kvaliteti uzgoja u Kis-Jenö, Pankoti i Mezöhegyesu. No, kako bi se cjelokupan uzgoj na prostoru Hrvatske unaprijedio, Zemaljska vlada Kraljevine i Slavonije je 1901. godine utemeljila u Kraljevskoj ratarnici u Požegi malu farmu mangulice u tipu reprodukcijskog centra s 2 nerasta i 6 nazimica dopremljenih iz Šumadije, a u svrhu rasploda kasnije su dopremani i nerasti iz uzgoja Kis-Jenö, Donjeg Miholjca i Cabune. Godine 1906. uzgoj u Požegi je brojio 9 nerasta i 40 krmača, no to je bilo premalo matično stado kako bi se zadovoljio interes za nabavkom čistokrvnih mangulica u svrhu rasploda od strane privatnih uzgajivača. Prepreka za povećanje matičnog stada u Kraljevskoj ratarnici u Požegi je nedostatak poljoprivrednih površina za proizvodnju krme. Iz toga razloga Kraljevska ratarnica u Požegi i u idućim godinama i dalje kupuje grla iz Kis-Jenö, Donjeg Miholjca i Cabune, te ih dijelom uvodi u uzgoj, a dijelom prodaje privatnim uzgajivačima u cilju oplemenjivanja populacija domaćih svinja.
Savez selekcijskih zadruga za uzgoj svinja u svom Izvještaju o radu i bilanci za poslovnu godinu 1934. iznosi podatak da je pod selekcijski obuhvat u zadružnom uzgoju u 1934. godini odabrano, ocijenjeno, označeno i upisano u matične knjige ukupno 208 grla bijele mangulice, a ista godina smatra se godinom organiziranog selekcijskog rada na ovoj pasmini. U istom aktu (Izvještaju za 1934.) dani su privremeni selekcijski standardi za bijelu mangulicu.
Krajem prve polovice 20. stoljeća jedan od najkvalitetnijih uzgoja bijele mangulice bio je uzgoj Dobra Biskupije Đakovo koji je razvijan za podmirenje prehrambenih potreba svećenstva, a dio grla prodavan je za oplemenjivanje domaćih svinja na području Đakovštine (foto 6, 7, 8 i 9). Uzgoj Dobra Biskupije Đakovo osnovan je domaćim mangulicama koje se prema zapisu Ilančić i Romić iz 1940. godine na vlastelinstvu uzgajaju već 70 godina. U vlastelinstvo Dobra Biskupije Đakovo 1934. godine dopremljena su 3 nerasta iz Niže gospodarske škole u Požegi i jedan nerast iz imanja Lederer u Čoki (Vojvodina – Sjeverni Banat). Na ženskim potomcima u dobi od 14 mjeseci ovih nerasta Ilančić i Romić (1940) provode jedno od prvih opsežnijih istraživanja tjelesnih mjera bijele mangulice. Dodatno, u istraživanje uključuju i krmače malih seoskih imanja u mjestima Vrpolje, Viškovci, Semeljci, Budrovci i drugim. Ilančić i Romić (1942) i Romić (1965) u razdoblju od 1934. do 1954. godine provode istraživanje klaoničke vrijednosti bijele mangulice, također na području Đakova. Navedena istraživanja potvrda su razvijenosti uzgoja bijele mangulice u okolici Đakova kao posljedica utjecaja vlastelinstva Dobra Biskupije Đakovo na svinjogojstvo đakovštine, ali i dokaz o postojanju razvijenog hrvatskog uzgoja mangulice.
Prema podacima o stanju stočarske proizvodnje 1942. godine u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, nacionalna svinjogojska proizvodnja podijeljena je u dvije glavne skupine, na svinje za proizvodnju masti i svinje za proizvodnju mesa (Pavlinić, 1944). U skupini svinja za proizvodnju masti ubrajaju se domaće pasmine mangulica, turopoljska svinja i bagun koje su činile čak 43% ukupne populacije svinja. U drugoj skupini svinja od 20% za proizvodnju čini najvećim dijelom pasmina jorkšir te manjim dijelom berkšir. Preostali dio nacionalne populacije svinja od 36% čini pasmina šiška i brojni razni križanci, dok crna slavonska svinja ima udio tek oko 1%. U isto vrijeme izražen je na nacionalnoj razini planski proces oplemenjivanja domaćih pasmina s pasminama jorkšir, njemačkom oplemenjenom svinjom, lincoln i drugim plemenitim pasminama te se u tom razdoblju često moglo vidjeti razne križance plemenitih s domaćim pasminama svinja (foto 10). Najveća rasprostranjenost pasmine mangulica bila je na prostoru istočnog dijela Hrvatske.
Pasmina svinja mangulica osim što je sama bila u prošlosti značajna za prehranu stanovništva, imala je veliku ulogu u povijesti hrvatskog svinjogojstva obzirom da je bila temelj stvaranja crne slavonske svinje kao izvorne hrvatske pasmine. Početak stvaranja crne slavonske svinje ili kako je još nazivaju “fajferica” ili “Pfeifferova svinja”, započinje 1860. godine kada je na svom vlastelinstvu Karl Pfeiffer započeo program križanja berkšir nerasta s 10 krmača lasaste mangulice u cilju poboljšanja kvalitete mesa mangulice, ali uz zadržavanje njenih dobrih tovnih osobina (Ilančić, 1964).
Gore navedeni tekst prenesen je iz Zbornika predavanja Trinaestog Savjetovanja uzgajivača svinja u Republici Hrvatskoj.
Dr.sc. Mato Čačić , Željko Mahnet, dipl.ing. , Vedran Klišanić, mag.ing.agr. , Vesna Orehovački, struč.spec.ing.agr., Željko Grigić , Luka Ivanac): REVITALIZACIJA HRVATSKOG UZGOJA MANGULICE -Zbornik predavanja sa trinaestog Savjetovanja uzgajivača svinja u Republici Hrvatskoj godinu. Hrvatska poljoprivredna agencija, Središnji savez udruga uzgajivača svinja Hrvatske. Zagreb 2017. 65 - 77 stranica.
Cijeli zbornik predavanja možete pogledati ovdje:
Zbornik predavanja
